A Distinctive Place od Austrian Istria: the Region of Lupoglav in the Middle Ages and Modern World

Feudalna gospostija Lupoglav smjestena je u sjeveroistocnom dijelu Istre i najsjeverniji je posjed Kuce Austrije na poluotoku. Obuhvacala je podrucje Semica, Gorenje i Dolenje Vasi, Lesiscine i Lupoglava, glavnog sredista po kojem je i dobila ime. Tijekom proslih stoljeca ovo je važno križiste starih puteva imalo veliko znacenje. Smatra se da je vec oko 1000. godine na tom mjestu postojala utvrda iz koje se moglo kontrolirati trgovacke putove koji su tuda prolazili. Prvi je spomen Lupoglava u diplomi o darivanju nekih sela i utvrda istarskom markgrofu Ulrichu od strane Henrika IV. god. 1064., kada je mjesto zabilježeno kao Lompaga, iako i danas neki strucnjaci taj termin ne poistovjecuje s Lupoglavom. Povjesnicar Bernardo Benussi navodi da se u diplomama iz 1102. kastel bilježi kao castrum Mahrenfels, 1264. kao castrum Lupoglau, a obližnja Gorenja Vas kao Ober Lupoglau. God. 1374. Pazinsku su knežiju dobile austrijske vojvode, a alodijalna gospostija Lupoglav pripala je gorickoj obitelji Eberstein. Koncem XIV. stoljeca kao njezina se vlasnica spominje Anna Eberstein, koja je u dobi od 22 godine postala udovica, a malo poslije udala se za kapetana Pazinske knežije Guntera Herbersteina, kojega je 1409. proglasila nasljednikom svojih dobara. God. 1525. braca Georg, Sigismund i Wilhelm Herberstein pregovarala su o ustupanju gospostije ceskom kralju i austrijskom nadvojvodi Ferdinandu I., od kojeg su u zamjenu trebala dobiti stajersku grofoviju Neitberg. Upravljanje Lupoglavskom gospostijom nadvojvoda je privremeno povjerio pazinskom kapetanu Jakobu Der Duru, a zatim ju je 1527. ustupio senjskom kapetanu Petru Kružicu. God. 1634. gospostiju je za 42000 florina kupio pravnik i barun Pompeo II. Brigido, koji je umro 1640. u Grazu, u dobi od samo 45 godina. Buduci da nije bio oženjen i nije imao vlastitih nasljednika, lupoglavski je posjed ostavio braci Lorenzu i Girolamu. U vlasnistvu te obitelji Lupoglav je ostao vise od dva i pol stoljeca. Jedan od najuglednijih žitelja kastela bio je Pompeo IV. Brigido, kojeg je 1777. carica Marija Terezija imenovala grofom. U svojoj je ljetnoj rezidenciji on racionalizirao poljoprivredu i 1775. u njoj poceo uzgajati angorske koze te egipatske i merino ovce. Tako je Lupoglav postao prosperitetno imanje, na kojem je sve poslove vodio poseban upravitelj. Nasljedna linija Lorenza Brigida postala je važna u vrijeme potomaka njegovog drugog unuka Pompea III. i praunuka Giovannija Girolama, ciji je sin Pompeo IV. od 1782. do 1803. bio trscanski upravitelj i svakako najugledniji clan obitelji. Pompea IV. Brigida naslijedio je sin Paolo, a njega unuke Paolina i Fernanda Brigido, koje su 1883. svoje lupoglavske posjede prodale Tommasu Sottocoroni iz Vodnjana. Danasnji lupoglavski kastel vise izgleda poput gospodarske zgrade, a nalazi se na malo povisenom položaju ispod brda. Sastoji se od cvrste pravokutne građevine na dva kata, oko koje se nalaze zidine. Na uglovima postoje cetiri zdepaste kule, koje malo proviruju izvan zidina. U pomocnoj zgradi u prizemlju jos je uvijek vidljiv stari zatvor, u kojem su se vjerojatno nalazili posljednji feudalni podanici, koji su 1847. podignuli pobunu protiv svojega gospodara. Nije poznato na koji je nacin stara lupoglavska utvrda tako brzo propala, da je od nje ostala samo hrpa rusevina. Neki smatraju da je nastradala u požaru, drugi misle da ju je pogodio potres. U svakom slucaju, njezine su rusevine u velikoj mjeri poslužile pri gradnji novoga kastela. Kada je oko 1680. barun Johann Weickhard Valvasor proputovao sjevernu Istru, cesto crtajuci svojom rukom panoramu istraženih lokaliteta, stari je lupoglavski kastel jos stajao neostecen na svojemu mjestu. Imao je visoke zidine i cvrste kule, a do njega se stizalo krivudavim putom koja je isao uz brdo. roslost Vranje vezuje se za tri nukleusa (stari kastel, Baricevici i danasnja Vranja), od kojih posljednja dva i danas postoje kao naseljena mjesta. Stara je utvrda nastala na strateski vrlo zanimljivome i iznimno važnome mjestu, jer je smjestena na uskoj izbocenoj stijeni s tri strane okruženoj provalijama kojima teku bujice potoka koje se slijevaju s Ucke. Kastel nije imao ni oblik ni izgled feudalnog dvorca, vec je bio iskljucivo vojna utvrda za obranu stanovnika. Oko 1700. vec je bio u rusevinama. U Državnom arhivu u Veneciji u fondu “Provveditori sopraintendenti alla Camera dei Confini”, nalaze se stari spisi o pljacki Lupoglava, kastela u Austrijskoj Istri. Pohod je obavljen iz Trsta, a u njemu su sudjelovali mletacki podanici. Iako se dogodio 13. studenog 1782., iz sacuvanih se dokumenata uocava da je sudski proces o njemu trajao vise godina, a zavrsio je u sijecnju 1786. Opsirna dokumentacija o pljacki Lupoglava sadrži niz spisa o ovom neugodnom događaju, koji je znacajno opterecivao tadasnje mletacko-austrijske odnose. Važan dio lupoglavskog podrucja predstavlja i planina Ucka, koja je tijekom proslosti oduvijek bila mocna prirodna prepreka, posebice u prometnim vezama između Istre i njezinog zaleđa. Istaknuti i osamljeni položaj brda neprestano je privlacio pozornost mnogobrojnih putopisaca, istraživaca i znanstvenika iz citave Europe. U XVIII. stoljecu Ucku su posjetili mletacki botanicar Zanichelli, te francuski lijecnik i prirodoslovac Hacquet koji je službovao u Ljubljani. U XIX. stoljecu pohodili su je trscanski botanicar Tommasini, clan engleskog poslanstva u Becu Stranways, znameniti njemacki botanicar Reichenbach, te rijecki profesor Lorenz. God. 1838. na Ucku je stigla ekspedicija koju je osobno vodio saski kralj Fridrik August, a u kojoj se nalazio i pukovnik Jelacic, kasnije hrvatski ban. Od arhivskih vrela o ovom kraju ne smije se izostaviti ni dokument o prodaji lupoglavskog kastela, koju je 1895. zapoceo tadasnji vlasnik, Tommaso Sottocorona iz Vodnjana. Tri stranice teksta sastavljene su talijanskim jezikom, lijepim i citljivim rukopisom. Dokumentu je priložen i detaljni crtež kastela i njegovog podrucja. U omjeru 1 : 2880 predstavlja citavo zdanje: prizemlje, prvi i drugi kat. Važno je naglasiti da su ucrtani i putovi: s istoka prilazna cesta iz Vranje, a sa zapada cesta za Roc i Buzet. Ubilježena je i carsko-kraljevska istarska državna željeznica, koja kastel okružuje s tri strane. U Državnom arhivu u Rijeci postoje topografski crteži sjeverne i sjeveroistocne Istre iz druge polovice XIX. stoljeca. Na njima je ucrtano i lupoglavsko podrucje. Crteži su važni jer predstavljaju temelj za buduca kartografska istraživanja i stvaranje suvremenih zemljovida. Osim toga, sadrže niz dragocjenih podataka za povijesnu toponimiju tog podrucja (primjerice, ekonime, oronime i sl.). Interesantno je prouciti i teme iz proslosti triju sela Lupoglavstine. Brest pod Uckom (590 m nadm. vis.) smjesten je na jugoistocnom dijelu Cicarije, na visoravni iznad ceste koja povezuje Lupoglav i Matulje, ispod obronaka brda Sebrn (818 m). U proslosti je pripadao vranjskom podrucju, a u XVI. je stoljecu koloniziran morlackim žiteljstvom (tzv. Cicima). Na njegovom podrucju postoji niz zanimljivih spilja i gradina. U srednjovjekovnim se vrelima rijetko spominje, a cesce je zabilježen u novom vijeku, posebice u urbarima Pazinske knežije. Semic (535 m nadm. vis.)ima crkvu sv. Lovre, s 14 m visokim zvonikom. U srednjem je vijeku bio kapelanija Trscanske biskupije, a prema biskupskom izvjescu Antonija Marenzija iz 1650. Božju je službu u njemu obnasao župnik iz Roca. Kada su 5. svibnja 1275. (tj. 1325., prema nekim tumacenjima) akvilejski patrijarh Raimondo Della Torre i goricki grof Albert sklopili sporazum o međusobnim granicama, Semic je – poput Vrha, Sovinjaka, Gologorice i Krbuna - zabilježen kao posjed Mainarda od Schwarzenburga, vazala grofa Alberta Gorickog. Selo se ponovno spominje 1327. kao posjed akvilejske crkve u rukama Corrada Schwarzenburgskog. Zabilježen je i 1409., kada su se određivale granice između Roca i Lupoglava, tada u vlasnistvu Gunthera Herbersteina. Prema izvjescu rasporskog kapetana Bernarda Tiepola, Semic su 1618. spalili mletacki vojnici, koje su vodili Scipione, Verzo i Marco Verzi. U tim je sukobima veliku važnost imala cesta koja povezuje Semic i Roc. Spomenut u radovima povjesnicara i arheologa koji proucavaju istarsku proslost, Semic i danas privlaci pozornost razliciutih strucnjaka. Lesiscina je naziv za 19 zaselaka na brežuljkastom podrucju, oko 5 km jugozapadno od Lupoglava, na nadmorskoj visini od uglavnom oko 300 do 400 m. Glavni je sakralni objekt tog podrucja crkva sv. Stjepana prvomucenika, sagrađena vjerojatno na mjestu starije crkve sv. Petra koja je srusena. Smjestena je na povisenom položaju, na nadmorskoj visini od 333 m. Pripada župi sv. Martina biskupa sa sjedistem u Dolenjoj Vasi. Lesiscina se spominje u istim povijesnim vrelima gdje i Semic, a u tom su smislu najznacajniji gospostijski urbari. I njezini žitelji sudjelovali su i u poznatoj Lupoglavskoj buni 1847., kada su u citavoj Habsburskoj Monarhiji trajno ukinuti feudalni odnosi. O proslosti podrucja Lesiscine ne postoji ni danas niti jedan zaseban uradak, pa se ono u pojedinim clancima spominje uglavnom samo usputno, kao dio lupoglavskog podrucja. Oko rusevina starog kastela Lupoglava i danas su uocljivi dijelovi obrađenog kamena, temelji kuca i obrambenih rovova, a pronađene su i cigle s nekadasnjeg krova te ulomci keramike. Postoji i tajnovita legenda o zakopanoj kociji s blagom, koju ponekad vole ispricati tamosnji žitelji. Bogata lupoglavska bastina jos uvijek nije istražena do kraja, a valja se nadati da ce u buducnosti uslijediti i njezina kvalitetnija valorizacija.

Fetched live from OpenAlex and de-inverted. Abstracts are not stored in this database: the inverted indexes are 8.6 GB of the frame’s 9.3 GB of text, and the host has 13 GB free.